Pozdrav Bojane,
Evo par riječi o mom nastupu na Žitnjaku.
Početna zamisao o intervenciji na zidu, učinila mi se nakon što je izgovorena donekle neodmjerena, nametljiva. Na tu dilemu odgovorio je slučaj jer sam čitajući ovih dana Andrićevu knjigu Travnička hronika naišao na mjesto gdje piše o Jeni džamiji u Travniku kao mjestu kontinuiteta i preklapanja kultura. Stoji tamo: Za tu džamiju se zna u narodu da je nekad, pre dolaska Turaka, bila crkva Svete Katarine. I narod veruje da i sada u jednom uglu postoji sakristija koju niko nikakvom silom ne može da otvori. Zaokupila me je ta slika, mogućnost da džamija ima sakristiju.
Ostavio bih sa strane Andrića, Travnik, džamiju, sakristiju i probleme kulture. Uznešto humora i praktičnih pitanja, skrenuo bih priču u područje ljudske nutrine. Dakle živimo u takvoj kući da u jedan njen dio nemamo pristup. Mirimo li se s tim? Da. Najviše zato jer znamo kako je prostor prazan, a i da će ostati prazan, jer se vrata ne mogu otvoriti. Kuća je sagrađena u nekom drugom vremenu, o razlozima i detaljima zatvaranja tog prostora više nemamo koga pitati. Pitanje moguće misterije oko toga što je s druge strane vrata ne postavljamo - znamo da je prostor prazan jer ne bi nitko od ukućana prije nas pristao na to da je u njemu nešto ostalo zatvoreno. Zašto onda pomišljamo na njega i pokušavamo ga otvoriti? Htjeli bi ga promotriti iznutra?
Upravo nešto od ovih misli osnova je na kojoj razvijam video rad za predstavljanje kod vas.
I u njemu opet istražujem mehanizme umjetnosti, te ako postoje što oni egzistencijalno vrijede. Pitanje kontinuiteta u umjetničkom radu za mene je ponavljajuće hlađenje i udaljavanje, te napor da se opet uspostavi novi odnos.
U tehničkom smislu predstavit ćemo ga kao video projekciju, a početna zamisao o intervenciji na zidu otvorila je ovaj niz no fizički neće biti izvedena.